Bilo je kišno subotnje veče. U ulici heroja na broju trinaest je bilo slavlje. Atelje slikara, u kojem se u to vrijeme sastajala avangarda grada, je bio pun dima, mirisa vina i parfema.

Ušla sam tiho u polutamu tražeći poznata lica. Žamor i smjeh, veselo dobacivanje me podsjeti na studentske dane. Domaćin me je primjetio prvi. Čestitala sam mu rođendan i predala poklon, paletu uljanih boja koju je trebao da bi svoje misli prenosio na platno. Poredane po zidovima su visile njegove zadnje slike. Iz jednog okvira mi se smješio klaun. Stala sam pred sliku promatrajući lice koje mi je jednom jedinom trenu ispričalo cijeli svoj život. Ne znam koliko dugo sam stajala pred tim uljem zanesena snagom i skladom boja.

"Da je znao, da je znao klaun stari........" poznati glas me vrati u stvarnost.

Pored mene je stajao bezimeni pjesnik, stranac iz vlaka, dječak koji mi je rekao da voda dolazi iz zemlje. Osmjeh na licu i sjaj u dobro poznatim očima pretvoriše trenutak u vječnost. Osjetih žeđ i poželjeh vodu sa izvora.

"O i vi ste ovdje" rekoh prikrivajući zbunjenost

Pored njega je stajala zgodna djevojka koju mi je predstavio, ne predstavljajući mene jer nije znao tko sam, od kuda sam stigla na ovo slavlje i kamo ću na kraju večeri otići.

Nakon nekoliko trenutaka su njih dvoje otišli u drugi dio ateljea, a ja sam se zabavljala sa domaćinom i njegovom ženom. Ona je moja dobra prijateljica, pa pošto se nismo dugo vidjele imale smo si puno toga i za reći. Prodoran glas ja odjednom nadglasao žamor. Tišina koja je zavladala mi je pružila trenutak da pogledom potražim bezimenog pjesnika. Stajao je pod svjetiljkom, odvojivši se od sviju, kao da izlazi na svjetla pozornice, i počeo je recitirati. Iako je pjesma bila namjenjena domaćinu, njegov glas je uzburkavao moja osjetila.

"Hej glupačo, smiri igru" pomislih "on je društvu prekrasne djevojke."

Danas, kada se pokušavam sjetiti pjesme, ne čujem riječi nego melodiju koju nikada neću zaboraviti. Pljeskali smo mu, a on je recitirao dalje. Izraz njegovog lica se mjenjao, njegove oči su govorile s njim. Trenutak u kojem su nam se pogledi sreli je bio znak za mene da moram otići. Završio je  Prevert-ovom pjesmom "Ta ljubav". Domaćin mu se zahvaljivao i podizao čašu u njegovo ime. Ja krenuh lagano prema izlazu.

"Niste mi rekli kako se zovete" na samim vratima me zaustavi njegov glas.

"Ni vi meni"

Pruži mi ruku i zausti da kaže ime.

"Ne, nemojte zvat ću vas, kako vas oduvjek zovem, bezimeni pjesnik"

"Vi ste boginja lova. Zvat ću vas Artemida"

"Zovite me samo Diana" rekoh tiho da ne odam lupanje srca

"Koliko dugo ste još u gradu ?" upita me smješeći se

"Kako znate da nisam uvijek u gradu?"

"Osjetio bi vašu prisutnost, kao što sam je danas osjećao"

"Ja sam u odlasku" rekoh i brzo se oprostih od njega.

Kiša je padala kao iz kabla i činilo mi se da ulica heroja plače sa mnom.  Tu noć nisam uopće mogla zaspati, ali sam sanjala.

 

Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja.

Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Napustivši središte početka u kojem nema evolucije, u kojem se smjestio Aleph i dvadeset i četiri nevidljiva arhanđela, beskonačnost bez početka i kraja, ona usmjeri tijek našeg nastajanja. Ona je matrica iz koje nastajemo, tvorba u kojoj počiva sjeme naše svjesti. Oni koji ne prime njene sakramente vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje. Sophia, mudrost na izvoru, čuvateljica utjelovljenih umova, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom mi dariva, za druge nespoznatljivu, snagu mog postojanja.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji sam do tada uvjek iznova zaboravljala.

Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?

Ljubav, kada se spusti s neba, preobražava one koje dotakne u ljubavni čin.   

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni.

"Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom polju punom trajanja. Tu noć sam vidjela ljepoticu sna u svom njenom sjaju.  

Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.

Emocija, koja je u meni te noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, boginja  koja u meni bdije Sophinim očima.

Začuh odu života opjevanu glasom koji traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa, tog sretnog trnutak, prolazno.

Zadržah se u trenutku, uđoh u hram gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi arhanđeli snuju onaj svijet u kojem ću se jednoga dana probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme. Svaki pravi osjećaj ima svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, ritmizira ga, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva. Iz ateljea sam tu noć, ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje koje nazivamo život.

Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, susretoh početak prolaznosti i naučih je živjeti u svom njenom sjaju. 

Vrijeme ima dva osnovna svojstva, količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, kairos u kronosu. Prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj i mjenja svoja svojstva.

Antologija mog postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju čvrste materije.

Put istine me doveo do Sophie koja me  obdarila vječnom svjetlosti na čijim valovima plešem istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem Kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost.

One odlaze svaka u svoj mit pa napuštajući vrata vremena kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.

Možda je bilo slučajno, a možda je ipak igra sudbine, ali dogodilo se jednog davnog četrnaestog veljače.